O stranici


Mnogo je trenutaka koje pamtimo, ali mnogo je i onih koji bez nekog podsjetnika godinama blijede.
Fotografija je uspomena trenutka, ulovljena sekunda nečijeg pokreta, osmijeha, suza, važnog događaja i svega onoga što može svjedočiti o nekom vremenu koje je iza nas. Kada gledam stare fotografije naše Jaske već sada mogu reći kako vrijeme nepovratno odlazi, kako je teško vjerovati riječima, ali ove fotografije su neprocjenjivi dokaz svega što se mijenjalo u Jaski.

Za sve naše stanovnike, ljude koji su odselili i vratili se u naš grad, potreban je ovakav digitalni muzej kako bi svi mogli gledati prošlost, ali i nesebično čuvali sadašnje i buduće fotografije za nove generacije.
Možda nam se sada čini smiješno fotografirati Jasku i čuvati te fotografije, ali siguran sam da ne možemo ni zamisliti kako će naš grad izgledati u dalekoj budućnosti. Baš zato, svima koji će posjetiti ovu stranicu želim ugodnu šetnju kroz novu i staru galeriju pogleda kroz naš grad Jastrebarsko.

Zvonimir Novosel

Zvonimir Novosel, dipl.ing.
Gradonačelnik Jastrebarskog

Svjetlopis Jastrebarskog


Posljednja desetljeća 19.stoljeća svjedoče brzom razvoju fotografske tehnologije, koji utječe ne samo na način snimanja već i na to tko snima. 1881. uvedeni su fotoaparati sa spremištem za želatinozni film a 1888. lansiran je Eastmanov Kodak aparat; malen i jednostavan, leće s fiksiranim fokusom i jednom brzinom, sadrži rolu filma koja omogućuje snimanje stotinu fotografija bez ponovnog punjenja. Otkriće je to koje je široko otvorilo vrata nastanku golemog broja amaterskih fotografija. Za razliku od profesionalnih fotografa, fotoamateri, entuzijasti i zaljubljenici u fotografiju nisu opterećeni izradom fotografija po narudžbi nego stvaraju umjetničku fotografiju, unoseći u nju svu svoju kreativnost. Njihove fotografije bile su iskrene, odražavale su emocije, individualno viđenje okoline i trenutka. Zapažali su nove motive, druge sjene i pokrete, neistražene kutke ulica i lica suvremenika. Fotoaparat koriste fluidno i slobodno za bilježenje svakidašnjeg života, svjesno ili nesvjesno dokumentirajući vrijeme i prostor. Dolazi i do eksperimenata, poput umjetničke suradnje Karla Draškovića i njegova ujaka, jaskanskog grofa Stjepana Erdödyja. Drašković se bavio fotografijom u vrijeme kad je nova nacionalna romantika zahvatila i prožela kulturni i društveni život. Posebice su zanimljive dvije fotografije zaustavljenog pokreta, skoka preko klupe Stjepana Erdödyja, nastale 1895. godine. Bilježeći trenutak zaustavljenog pokreta, ovo su prvi primjeri takozvane moment fotografije u Hrvatskoj te spadaju među najranije primjere ovakve fotografije u svijetu.

Grof Stjepan s ozbiljnim entuzijazmom pristupa fotografiji, prenoseći svoje interese na okolinu. Izuzetna je tako serija fotografija prikaza Jastrebarskog koju potpisuje Verona Bojtar, grofova prijateljica i ključarica jaskanskog dvorca. Osim portreta grofa i života na dvoru i okolici, Bojtar bilježi sliku grada. Njena fotografija “Izbor zastupnika u Jaski“, iz 1901.godine, nezaobilazan je slikovni prikaz društva i javnog prostora Jastrebarskog na samom početku stoljeća. Najstarija fotografija koju Jastrebarsko čuva, s motivom tek formiranog glavnog gradskog trga (Strossmayerov trg), nastala desetak godina ranije, kao i fotografske vedute perioda, najvrjednija su reportaža toga vremena, portal putu u prošlost grada čija arhitektonska vizura još nije obezglavljena vjetrovima rata, požara i uzmicanja.

Dvadesete i tridesete godine 20.stoljeća donose inovacije koje radikaliziraju svijet fotografije i šire nove mogućnosti. 1925 na tržištu se pojavio fotografski aparat Leica, s 35-milimetarskim filmom u roli, olakšavši snimanje slika koje je dotad bilo gotovo nezamislivo. 1932. Kodak počinje široku proizvodnju filmova u boji, pristup dotad rezerviran pojedincima koji su trudom stekli umijeće autokroma braće Lumiere.
Popularizacijom fotografske tehnike i vještine, tridesetih godina u Hrvatskoj nastupa „zlatno razdoblje“ fotografije, kroz osnivanja foto klubova koji se šire izvan metropole. Tako u malenom Ivancu, izlažući na jednoj izložbi, prvi puta nastupa budući velikan i jedan od najutjecajnijih fotografa u povijesti hrvatske fotografije, Tošo Dabac. Svakako treba napomenuti prvotni impuls udruživanju fotografa amatera, planinarska društva, gdje su planinari fotografi kroz prirodu crpili inspiraciju i motive, težeći za čistoćom kompozicije.
Medij fotografije postaje pristupačan velikom broju, ona ulazi u domove, nastaju privatni obiteljski albumi, bilježe se intime i slike života; proslave, uspjesi, odlasci i tugovanja…
Drugi svjetski rat i poratna vremena samo privremeno gase fotografske uzlete i slobodu. Filozof i znameniti estetičar, Roland Barthes, proniče u snagu fotografije kroz njenu dvostranu prirodu, onu izvanvremensku i otpornu na zapreke trenutnih zbivanja.
U raspravi o trajanju emocionalnog učinka pojedinih fotografija, uviđa fotografiju kao nesimboličnu, nepovezanu šiframa logosa ili kulture, već kao snažnu emancipaciju zajedništva materijalnog i duhovnog. Konceptima „studium„ (kulturnog, jezičnog i političkog interpretiranja fotografije) i „punctum“ (ranjavanja ili prodiranja, vrlo osobne, izravne veze objekta ili osoba unutar njega), Barthes pomiruje i spaja polove medija fotografije. Od ove semiologije možda je lakše čitati sintagmu „ogledala i prozori“, koju je John Szarkowski, i sam fotograf, postavio par godina prije Barthesove „Camera Lucida“. Ogledala, fotografija kao svojevrsna refleksija ili preslika društva, prozori; lice fotografije zagledano u osobnu povijest, subjektivnu promatraču.
U ta ogledala i prozore zagledali su se, srećom, jaskanski fotografi, izlazeći među mnoštvo, u šetnjama gradom, brjegovima, u svakoj prilici samoće.
Velik trag ostavio je Emil Vlaisevljević, fotograf i umjetnik, kroz više od četiri desetljeća rada, bilježeći svoj grad i „svoje ljude“. Portretom Pepića Bajuka, jaskanskog osobenjaka, kojeg je i sam Ljubo Babić uzeo za modela, te vještim kadrom, uz čestu dozu sjete, poput isječaka prizora s jezera i skrivenih dvorišta, Vlaisavljević ostvaruje umjetnički opus koji još treba dostojno istražiti i verificirati. „Moja strast za fotografijom počela je još u Jastrebarskom, prije polaska u školu kad sam se igrao u ateljeu mjesnog fotografa Emila. Taj čokoladni miris filmova nikada neću zaboraviti…“, prisjeća se, u jednom razgovoru, proslavljeni umjetnički fotograf Mio Vesović.
Krajem 60-tih godina prošlog stoljeća foto klubovi i sekcije iznova pojačano djeluju, fotografije se izlažu i fotografska umjetnost budi nove interese, posebno u manjim sredinama. Jastrebarsko tada, pod okriljem Narodnog sveučilišta, napokon dobiva foto sekciju. Vodi ju Mladen Ringel, s ciljem afirmacije mladih i razvijanja interesa za umijeće izrade i vizualnog razvoja pomoću fotografije. Nažalost, do formiranja Foto kluba ne dolazi, sekcija se gasi 1971. Krajem sedamdesetih foto sekciju oživljava učitelj osnovne škole, profesor Eduard Poropat, te je vodi do umirovljenja.
Djelovanjem Zavičajnog muzeja Jastrebarsko, koji s radom počinje 1965., ostvaruje se fotografski biljeg kulturne baštine, ponajviše orijentiran na etnografska istraživanja. Nastaje tako značajan fotografski opus Dinka Vrankovića, djelom objavljen u izdanju iz 1976.godine,„Jastrebarsko,ljepota i bogatstvo narodne nošnje“. Nešto kasnije, umjetnički doprinos fotografiji bajkovite jaskanske okolice, zamrlih mlinova i sad već izbrisanih „hisa“, dalo je vješto oko Ivice Tišljara, fotografa koji je objektivom sačuvao baštinu u nestajanju.
U službi fotoreportaže nastale su mnoge impresivne slike Jastrebarskog i njegove idilične okolice. Beskrajnu paletu zelene, kroz amfiteatre Plešivice, netaknutu prirodu Žumberka i divljinu Crne Mlake, bilježi fotograf Romeo Ibrišević, a domaći fotoreporteri i novinari, poput Zdenka Lončarića, Dražena Kopača, Ivice Krčelića i drugih, desetljećima stvaraju foto zapise, dokumentirajući pritom kulturu življenja i mijene vizura ovog specifičnog, raznolikog krajolika.
Internet stranica „ Jastrebarsko –stare slike“ predstavlja novo poglavlje, inovaciju u organiziranom sagledavanju i prezentiranju vizualnog identiteta grada i kulturnog areala Jastrebarskog, te će zasigurno biti važan element, ako ne i glavni alat kreiranju pregledne cjeline društvenog i kulturnog prostora koji zovemo zavičaj. Svjetlopis, kako prevodimo riječ fotografija, propušta svjetlost u taj prostor i ocrtava nove dimenzije. Procesu te luminancije svakako će svojim doprinosom pomoći svi sudionici i korisnici stranice, povezani rekolekcijom prošlih slika i albuma koji su predugo bili zaklopljeni, ali i slikama u nastajanju, čiji motivi čekaju svoje fotografe u budućnosti.

Jelena Škrabe, mag.art.
Gradski muzej i galerija Jastrebarsko

Jelena Škrabe, mag.art.
Gradski muzej i Galerija Jastrebarsko

Jastrebarsko Stare Slike


20.02.2015. godine pokrenuo sam Facebook stranicu „Jastrebarsko Stare Slike“. Sama ideja o prezentaciji starih fotografija i razglednica Jastrebarskog i bliže okolice, većina kojih je obiteljsko nasljeđe, došla je iz same želje da svoje fotografije podijelim sa svojim sugrađanima, da se svi zajedno prisjetimo nekih minulih vremena i ljudi koji su ta vremena obilježili. Naročita želja mi je bila da mladi sugrađani vide fotografije i pročitaju popratne tekstove ne bi li se upoznali sa poviješću svog grada koja je nadasve vrlo zanimljiva. Facebook, kao alat za objavu fotografija, odabrao sam iz nekoliko razloga; besplatan je i njime se služi veliki broj ljudi. Na taj način fotografije su dolazile i do ljudi koje je život udaljio od Jastrebarskog, ljudi koji žive u inozemstvu. I tako je to krenulo, svakim danom stranicu je počelo pratiti sve više i više ljudi. Danas, dvije godine nakon prve objave, stranicu redovito, svaki dan, prati više od 2000 ljudi iz svih krajeva svijeta. U sam rad stranice počeli su se javljati i ostali, ustupajući mi svoje obiteljske fotografije za objave. Na taj način zbirka fotografija je rapidno rasla i fotografije su uspješno spašene od zaborava i uništenja. Kvalitetu i vrijednost mog rada za grad Jastrebarsko prepoznale su i institucije te ponudile mi svoju pomoć. Iz te suradnje nastala je i moja prva izložba starih fotografija i razglednica u Gradskom muzeju i Galeriji, 04.03.2016. godine. Izložba je bila izuzetno dobro posjećena, što mi je još jednom pokazalo da postoji interes ljudi za povijest grada u kojem žive. Nakon izložbe, često su me sugrađani zaustavljali sa pitanjem „kako da i ja vidim stare fotografije, ne koristim se Facebook-om…“ što me navelo na daljnje razmišljanje kako to tim ljudima omogućiti. Za pomoć u realizaciji tog problema obratio sam se gradonačelniku, g. Zvonimiru Novoselu, kojem se još jednom zahvaljujem, i odobrena su mi sredstva kako bi se izradila web stranica Jastrebarsko Stare Slike. Na taj način, svi ljudi koje ova tematika zanima, mogu pristupiti foto materijalu i gledati stare fotografije. Samom izradom web stranice, grad Jastrebarsko dobio je jednu vrstu digitalnog foto muzeja koji jako dobro može poslužiti u turističkoj promidžbi našeg grada.

Za sam kraj mog uvoda, sve Vas još jednom lijepo pozdravljam i želim Vam ugodnu šetnju kroz povijest grada Jastrebarsko. Također, pozivam sve sugrađane da otvore i pregledaju svoje stare albume, da me kontaktiraju u vezi objava, siguran sam da ima zanimljivih fotografija. Na taj način fotografije će ugledati svjetlo dana i biti spašene od zaborava ili uništenja.

Goran Ringel

Jastrebarsko Stare Slike